• Albert Sančez Pinjol

    Albert Sančez Pinjol (1)

    Albert Sancez Pinjol, katalonski pisac i antropolog, roden je u Barseloni 1965. Njegov prvi roman, Hladna koža (2002) postaje književni i izdavacki fenomen ne samo u Kataloniji, vec i širom sveta pridobivši podjednako kritiku i publiku. Roman je preveden na više od trideset jezika, a u Kataloniji je doživeo cetrnaest izdanja. Posle neverovatnog uspeha Hladne kože, za koju je 2003. dobio Nagradu „Premio Oho kritiko“, Pinjol objavljuje Pandoru u Kongu (2005), avanturisticki roman-u-romanu u kome citaoce vodi u srce kolonijalne Afrike. Objavio je i nekoliko zbirki kratkih prica.
  • Aleksandar Čajanov

    Aleksandar Čajanov (1)

    Aleksandar Cajanov (1888-1937) pisao je pocetkom XX veka romanticne price, poput Puškinove "Pikove dame" ili Gogoljevog "Nosa". Objavljivao ih je o svom trošku kao bibliofilska izdanja, koja su stilizovanim ilustracijama opremali vrhunski graficari. Književne radove potpisivao je pseudonimom Botanicar X. Smatra se da je njegova prica, "Venediktov, ili Znacajni dogadaji mog života", poslužila Mihailu Bulgakovu kao stvaralacki podsticaj za pisanje romana "Majstor i Margarita". Cajanov je bio istaknut ekonomista, strucnjak za poljoprivredu. Njegovi zakljucci se razlikuju od opšteprihvacenih u ekonomskoj nauci i danas izazivaju veliku pažnju, jer predlažu alternativni model društvene organizacije. To je bio i razlog zbog kojeg je postao protagonista jednog od prvih montiranih staljinistickih procesa. Stradao je u Staljinovim cistkama.
  • Aleksandar Solženjicin

    Aleksandar Solženjicin (1)

    Aleksandar Solženjicin dobitnik je Nobe­love nagrade za književnost. Njegovo izuzetno delo Dva veka zajedno prvo je i jedino koje se bavi sveobuhvatno temom odnosa Jevreja i Rusa u poslednja dva veka. Emi­gracija zapoceta 70-ih godina XX veka, postala je slobodna do 1987. i povukla je istorijsku granicu koja je ukinula nedobrovoljno stanje ruskih Jevreja. Otvoren je nov period u istoriji vec slobodnih ruskih Jevreja i njihove povezanosti sa novom Rusijom. Taj period je najavio brze i suštinske promene, ali je kratak da bi se predskazivali njegovi dalji rezultati. Drugi tom ove znacajne studije posvecen je odnosima Jevreja i Rusa za vreme Sovjetskog perioda od 1917. do 1972. U trinaest poglavlja otkriva se bolan i do sada „zabra­njen“ dosije o ucešcu nemalog broja Jevreja u represivnom sovjetskom aparatu i u administraciji Gulaga... Metoda koja se primenjuje identicna je u oba toma.
  • Aleksandar Voazar

    Aleksandar Voazar (1)

    Aleksandar Voazar (roden 1930), švajcarski književni stvaralac francuskog jezickog utemeljenja, objavio je preko trideset knjiga poezije i proze. Voazarovo delo krasi ne samo duhovitost i emotivna istancanost, vec i izraženo rodoljublje. Jedan je od retkih pisaca na Zapadu koji je svoju poeziju kazivao pred destinama slušalaca na prepunim stadionima. Nosilac je mnogih znacajnih književnih priznanja, od cega dve Šilerove nagrade.
  • Alesandro Bariko

    Alesandro Bariko (3)

    Alesandro Bariko je roden 1958. godine u Torinu. Po obrazovanju je filozof i pijanista. Radio je kao muzicki kriticar u "Republici", a potom kao urednik kulturne rubrike u "Stampi". Živi u Torinu gde vodi školu kreativnog pisanja po imenu Holden. Paideia je objavila sva najvažnija Barikova dela: Okean more, Svila, Pijanista, City, Bez krvi, Homer, Ilijada, Zamkovi gneva, Ova prica Emaus, Mr Gvin, Tri puta u zoru, filmski scenario Španska partija, eseje Next , Varvari i knjigu o muzici Hegelova duša i krave iz Viskonsina.
  • Alfred Žari

    Alfred Žari (1)

    Alfred Žari (1873-1907) pisanjem je poceo da se bavi još kao dvanestogodišnjak. Godine 1888. pohada licej u Renu, a 1891. prelazi u Pariz, gde ce ostati do svoje smrti. Pisao je pesme (Trenuci nezaboravnog crnila), drame (Cezar Antihirist), romane (Dani i noci). Najznacije delo mu je Kralj Ibi (1895), za koje se smatra da predstavlja pocetak moderne drame.
  • Ana Gavalda

    Ana Gavalda (4)

    Ana Gavlda je rođena 1970, i živi u Melenu, u blizini Pariza. Jedan je od najtiražnijih francuskih pisaca, a njena dela su prevedena na 38 svetskih jezika. Sposobnost Ane Gavalde da shvati duh vremena, empatija koju oseća za svoje junake, bogatstvo detalja u opisivanju svakidašnjeg života i majstorska upotreba žargona mlade generacije doneli su joj trajnu popularnost. Njena dela se odlično prodaju još dugo posle prvog izdanja i nalaze se na vrhu lista bestselera u svim kategorijama. Gavaldin odnos prema uspehu je takođe veoma poseban: ostala je verna svom prvom izdavaču Domeniku Gotjeu, vlasniku izdavačke kuće „Diletant“. Obožava američku književnost, tako da i junacima svojih dela često daje američka imena. Sva dela koja je dosad objavila bila su na vrhu lista bestselera, a mi ih možemo čitati na srpskom jeziku u Paideinom izdanju: zbirku pripovedaka Želeo bih da me neko negde čeka (za koju je 2000. dobila nagradu „RTL-Lire“), kao i romane: Trideset pet kila nade (2002), Voleo sam je (2002), Zajedno, to je sve (2004), Utešna partija (2008), Poslednji nestašluk (2009), Bili (2013) i Lepši život (2014).
  • Andrej Makin

    Andrej Makin (3)

    Andrej Makin je rođen 1957. u Krasnojarsku (Sibir). Njegova baka Šarlota obrazovala ga je u duhu francuskog jezika i kulture.Njegovi prvi romani: "Kći heroja Sovjetskog saveza", Ispovest grešnoga stegonoše, Dok Amur teče nisu mu doneli ni slavu ni novac. Za roman "Francusko zaveštanje" (1995) dobija nagrade Gonkur i Medisis. Nakon toga objavljuje "Zločin Olge Arbeljine", "Rekvijem za Istok", i "Muziku jednog života" (2001), za koju dobija prestižnu Nagradu RTL Lire na Salonu knjige u Parizu marta iste godine, "Zemlja i nebo Žaka Dorma" i 2004. roman "Žena koja je čekala".
  • Antoan de sent Egziperi

    Antoan de sent Egziperi (1)

    Antoan de Sent Egziperi rođen je 1900. u plemićkoj porodici. Iako je bio grof, nije mnogo držao do plemićke titule već je bio krajnje jednostavan u ponašanju, srdačan i požrtvovan prijatelj. Stekao je diplomu najpre vojnog a potom i civilnog pilota i zaposlio se u avio-kompaniji koja je održavala poštu na liniji Tuluz-Dakar. Doživljaje iz Afrike i Južne Amerike opisao je u knjigama Pošta za jug (1929) i Noćni let (1931), za koji dobija prestižnu književnu Nagradu "Femina". Po izbijanju Drugog svetskog rata mobilisan je i ističe se velikom hrabrošću, za šta je odlikovan Ratnim krstom. Na samom početku rata objavljuje roman Zemlja ljudi (1939), za koji je dobio Veliku nagradu za književnost Francuske akademije. U junu 1940. odlazi u Ameriku, gde će se svesrdno zalagati da Amerika uđe u rat na strani saveznika. Tu objavljuje romane Ratni pilot (1942) i Mali princ (1943), dok se Pismo taocu (1943) pojavljuje u Francuskoj. Aprila 1943. priključuje se savezničkoj vojsci u Tunisu sa željom da učestvuje u borbama kao pilot-lovac, ali gine u jednoj od izviđačkih misija 31. jula 1944. godine u Marsejskom zalivu. Olupina njegovog aviona izvađena je iz mora gotovo šezdeset godina kasnije.
  • Anton Pavlovič Čehov

    Anton Pavlovič Čehov (2)

    Dosad napisana sećanja na Čehova, knjige, članci i studije o Čehovljevoj ličnosti i o njegovom književnom delu danas predstavljaju ogromnu građu od koje bi, uz tridesettomno izdanje Čehovljevih celokupnih dela, mogla da se napravi jedna velika biblioteka. Pa ipak još uvek ima dosta važnih aspekata i tema koje „Čehovijana”, i posle 100 godina od piščeve smrti, tek treba da proučava... To je tako, pre svega, zbog toga što je delo jednog velikog pisca, u principu, neiscrpno. Zato je 1989. poznati nemački reditelj Peter Štajn, koji ističe da „Čehov pripada svetu, a ne samo Rusiji”, s punim pravom konstatovao: „Mnogo šta je u fenomenu Čehov neobjašnjivo. Na kraju XX veka smo shvatili koliko nam je on potreban, pa se Čehovu vraćamo mnogo češće nego tokom prve polovine veka.” Zato i savremena američka spisateljica Kerol Outs oseća potrebu da naglasi: „Kad čitaš Čehova, vidiš da, ma koliko ljudi bili pametni, postoji granica preko koje um ne može da ide. Možeš biti beskrajno pametan, ali tvoj sopstveni svet neće ti se potčinjavati, nećeš moći da vladaš njime. Tako je bilo u Čehovljevo doba, a danas je to još aktuelnije.” Paideia je od Antona Čehova objavila Priče i izvode iz pisama Pod zakletvom.
  • Antonio Tabuki

    Antonio Tabuki (2)

    Antonio Tabuki je rođen u Pizi 1943. Godinama je predavao portugalsku književnost u Đenovi. Bio je direktor Italijanskog kulturnog centra u Lisabonu i profesor na Univerzitetu u Sijeni. Priredio je i preveo na italijanski jezik kompletno delo portugalskog pesnika Fernanda Pesoe. Dela Antonija Tabukija prevedena su gotovo na sve svetske jezike. Najznačajnije knjige prevedene na srpski jezik su: Indijski nokturno, Mali nesporazumi bez velikih važnosti, Crni anđeo, Izgubljena glava Damašena Monteira, Svakim časom sve je manje vremena, Linija horizonta, Tristano umire.
  • Aristotel

    Aristotel (7)

    Aristotel (384-322. pre n.e.), rodom iz grada Stagire, u Makedoniji, Platonov učenik i vaspitač Aleksandra Velikog, bio je najsvestraniji naučnik i filozof svoga vremena. U Atini je, u Likeju, jednom Apolonovom gaju, osnovao školu; njegovi učenici su, prema dvorani za šetnju (peripatos), u kojoj su studirali, nazvani peripatetici. Posle smrti Aleksandra Velikog, optužen je u Atini, koja je mrzela Makedonce, za bezbožništvo, i morao je da beži; umro je u Halkidi na Eubeji. Pored svoje učiteljske delatnosti, napisao je ogroman broj knjiga; dok su dijalozi, namenjeni širokoj publici, osim malog broja fragmenata, izgubljeni, ostala su sačuvana sva sistematska dela namenjena upotrebi u školi: logički i prirodnonaučni spisi o psihologiji, fizici i metafizici, o etici i politici, poetici i retorici. Aristotelu je bila svrha istraživanje realnih naučnih nalaza pojava, da bi tako došao do saznanja o onom bitnom što u njima deluje. Postao je tvorac i organizator naučne podele rada. Aristotelov filozofski pravac vladao je čitavim srednjim vekom, naročito spisi o teoriji saznanja, obuhvaćeni u Organonu, a njegova Poetika imala je uticaja na dramske pisce sve do početka XIX veka.
  • Artur Rembo

    Artur Rembo (1)

    Artur Rembo je rođen 1854. u Šarlevilu, gradiću na severu Francuske. Od najranijih školskih dana pokazivao je izuzetnu darovitost dobijajući nagrade iz književnosti i prevođenja i pišući, sa velikom virtuoznošću, pesme na latinskom jeziku. Sa petnaest godina dobio je prvu nagradu na konkursu za sastav napisan na latinskom. Tim povodom direktor škole je rekao: "U glavi ovog deteta ne nastaje ništa banalno. On će biti genije ili Zla ili Dobra. "Njegov budući skitalački život proteći će u znaku potpune duhovne usamljenosti, a njegovi poetski zapisi koje će beležiti pre nego što kao pesnik konačno ne zaćuti biće prvi poetski tekstovi u istoriji poezije bez namere da se njima ostvari bilo kakva komunikacija. Prozne pesme Iluminacije (1874) nastaju na granici tišine i smatraju se vrhuncem Remboovog poetskog dela, najsnažnijim izvorom onoga što danas zovemo modernim poetskim izrazom. Sa dvadeset jednom godinom prestaje da piše i nastavlja život kao skitnica trgovac, krijumčar oružja i istraživač egzotičnih krajeva. Iz Afrike se vraća u Francusku 1891. zbog tumora na nozi. Umire u 37. godini posle amputacije noge.
  • Baltasar Grasijan

    Baltasar Grasijan (1)

    Baltasar Grasijan (1601-1657, Katahud, Aragon, Španija) pristupa jezuitima u devetnaestoj godini, kasnije u njihovim školama predaje filozofiju, književnost, Sveto pismo i kazuistiku. Bio je propovednik i rektor. 1636. godine upoznaje plemića i svog budućeg mecenu Huana de Lastanosu, koji će ga podstaći da objavi prve radove. U dva navrata boraviće u Madridu, a na tamošnjem dvoru njegove govorničke sposobnosti doneće mu kratkotrajnu slavu i dugotrajno razočaranje. Napisaće nekoliko traktata i grandiozni roman "El Criticon". Kao buntovnik i disident, u stalnom sukobu sa crkvenom hijerarhijom - u nameri da izbegne cenzuru, knjige će u početku potpisivati imenom svoga brata Lorenca - Grasijan će skupo platiti kršenje zavetovane poslušnosti: tokom objavljivanja trotomnog "Criticona" postepeno će ga ukloniti sa svih dužnosti i prisiliti na ćutanje i preživljavanje na vodi i hlebu sve do smrti. Po intelektualnoj i psihološkoj istančanosti, Grasijanovi radovi smatraju se vrhunskim dostignućem španskog baroka.
  • Bojan Belić

    Bojan Belić (1)

    Ukletnike, navodi Belić, možemo podeliti na: otpadnike (pesnici koji su izvršili samoubistvo), povratnike (pesnici koji se nisu ubili, ali su svesno doprineli svom fizičkom kraju), i pozvane (pesnici koji su poginuli, umrli od bolesti ili u duševnom pomračenju). U ovoj knjizi Belić je predstavio tragično nastradale pesnike i one koji su umrli pre stupanja u zrelo doba. Među njima su vodeća imena nemačke književnosti: Novalis, Hajnrih fon Klajst, Georg Hajm, Georg Trakl, Pol Celan, Ingeborg Bahman, Herta Kreftner, ali i pesnici nedovoljno poznati našim čitaocima. Većina pesama se prvi put pojavljuje na srpskom.
  • Boleslav Prus

    Boleslav Prus (1)

    Boleslav Prus (1847-1912) poljski pisac, prozaik, novelista i publicista iz epohe pozitivizma, jedan od osnivača poljskog relizma, varšavski hroničar, mislilac i prosvetitelj. Njegova prozna dela spadaju u najveća dostignuća poljske književnosti; mogu se porediti sa delima Čarlsa Dikensa ili Antona Čehova. Srpskoj čitalačkoj publici najpoznatiji je po svojim romanima Lutka i Faraon, a ostala njegova važnija dela su Povratni talas, Mrtva straža i Emancipovane žene.
  • Boško I. Bojović

    Boško I. Bojović (1)

    Boško I. Bojović, istoričar, filolog, sociolog, redovni profesor na Univerzitetu društvenih nauka u Parizu, redovni profesor na Univerzitetu za mir i razvoj osnovanom od Ujedinjenih nacija u Beogradu. Autor je šesnaest monografija i preko 190 naučnih i stručnih publicističkih radova u domaćim i stranim naučnim izdanjima. Njegovo naučno-istraživačko interesovanje obuhvata istoriju srednjeg veka, novog veka i savremenu istoriju Balkana, filologiju, istoriju srednjovekovne književnosti i epske narodne književnosti, istoriju i sociologiju religije, kao i geopolitiku Jugoistočne Evrope.
  • Bruno Šulc

    Bruno Šulc (2)

    Literarni opus Bruna Šulca uobličen je uglavnom kroz dve zbirke priča: Prodavnice cimetove boje i Sanatorijum pod klepsidrom. Preostala dela su većinom pisma, eseji i nekoliko priča van ovih zbirki. U mračnom vrtlogu Drugog svetskog rata nestali su još jedna njegova knjiga priča i nedovršeni roman Mesija. Iako je u početku Bruno Šulc okrenut crtanju, studirajući arhitekturu i radeći kasnije kao nastavnik likovnog, on iskazuje svu raskoš imaginacije tek u književnoj verziji stvaralaštva. Ovaj poljski pisac jevrejskog porekla, rođen je 1892. godine, u Drohobiču, u tadašnjoj Austrougarskoj carevini, za koji će ostati vezan do samog kraja.
  • Bulat Okudžava

    Bulat Okudžava (1)

    Bulat Šalvovič Okudžava (1924-1997), pesnik, prevodilac, prozaist, dramaturg, scenarist, glumac, kompozitor, izvođač sopstvenih pesama, jedan od tvoraca autorske pesme u Rusiji. Umetnik čije je literatura obavezno gradivo u ruskim školama i u čiju se čast održavaju festivali i književne svečanosti, i čije pesme Rusija peva i recituje već pedeset godina. Autor pesama i stihova u desetinama domaćih i stranih filmova, pozorišnih predstava i radio-emisija.
  • Česlav Miloš

    Česlav Miloš (2)

    Česlav Miloš (1911-2004), poljski pesnik, esejista, romanopisac i prevodilac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1980), veći deo svog života proveo je u emigraciji. Rođen je u Šetejnjama (Litvanija). Debitovao je kao pesnik 1930. godine. Posle rata radio je u diplomatskoj službi komunističke Poljske, najpre u SAD, a potom u Parizu. Napustio je Poljsku ambasadu 1951. godine i zatražio politički azil od francuskih vlasti. Od 1960. radio je u Berkliju na univerzitetu kao profesor slovenske književnosti. Devedesetih godina preselio se u Krakov, gde je mnogo pisao, a najinteresantnije su dve knjige pesama: To (2001) i Drugi prostor (2002). Paideia je objavila šest dela Česlava Miloša: Godina lovca, Pas krajputaš, Zarobljeni um, Drugi prostor, Dolina ise i Osvajanje vlasti.
  • Dante Mafija

    Dante Mafija (1)

    Dante Mafija se rodio u Kalabriji 1946. Esejista, pripovedač i pesnik. Njegov kritički rad može se pratiti u najznačajnijim italijanskim časopisima. Godinama je za Italijansku radio-televiziju (RAI) uređivao pregled novih knjiga; osnivač je časopisa Il Polikordo i Poetika. Njegova dela prevedena su na mnoge jezike. Među njegovim najvažnijim radovima valja spomenuti studiju o dijalektalnim pesnicima i studije posvećene poeziji dvadesetog veka. Njegove glavne pesničke zbirke su: Lav ne jede travu (1974), Dragi Bodler (1983), Čednost zla (1993), Ogledalo uma (1999), Aleksandrijska bibilioteka (2003), Poslednji ljubavni stihovi (2004), O Ruži i o ružama (2004), Telo reči (2006). Sastavio je Antologiju italijanske poezije XX veka, a njegov Roman o Tomazu Kampaneli, povest o jednom od najvećih intelektualaca Italije XVI veka, ovenčan je trima književnim nagradama.
  • Deni Didro

    Deni Didro (1)

    Deni Didro (1713 -1784) francuski pisac i filozof, istaknuta ličnost doba prosvetiteljstva i glavni urednik širom sveta poznate Enciklopedije, ali i mnogih drugih dela: romana Žak fatalista i njegov gospodar i Kaluđerica, Ogleda o slikarstvu (pamflet o slikarstvu), te drama Nezakoniti sin, Otac porodice i Je li dobar ili zao?
  • Didije Uzel

    Didije Uzel (1)

    Didije Uzel je poznati francuski psihijatar, specijalista za psihoanalizu dečjeg doba. Profesor je psihijatrije dečjeg i mladalačkog doba na Univerzitetu u Kanu i urednik "Časopisa za psihoanalizu deteta." Autor je brojnih dela: Zora psihičkog, Dete, roditelji i psihoanalitičar, i dr.
  • Dmitrij Danilov

    Dmitrij Danilov (1)

    Prozaista, pesnik, esejista, odnedavno i dramski pisac,DMITRIJ DANILOV (1969) spada među najzanimljivijepojave u savremenoj ruskoj književnosti. Sve njegove prozne knjige su ulazile u najuži izbor za glavne ruskeknjiževne nagrade, a za pesničku zbirku „Prekidač“je 2015. godine dobio nagradu „Anthologia“, koju časopis „Novi mir“ dodeljuje za najveće domete u savremenoj ruskoj poeziji. Za samo nekoliko godina objavio je više zapaženih knjiga u različitim žanro vima, što je svakako jedan od najupečatljivijih nastupa u novijoj ruskoj književnosti. Danilov je savremen autor u svakom smislu, pa i tehnološkom. Često piše na mobilnom telefonu – ne samo beleške već i čitave pesme, priče, ili pak delove romana. Za njegovu prozu karakteristični su eksperiment i konceptualan pristup sa elementom performansa, što je zbližava s različitim vidovima modernog izražavanja u drugim umetnostima. Književnost Dmitrija Danilova je u pravom smislu gradska književnost. Kao i urbana sredina u kojoj obitava, i autor je dinamičan; stalno je u pokretu, na putu, i slika koju nam predstavlja – neprestano se menja.
  • Dragan Velikić

    Dragan Velikić (1)

    Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. U periodu od 1999. do 2002. godine boravio je u Budimpešti, Beču, Minhenu, Bremenu i Berlinu. Od juna 2005. do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.
  • Dragana Kujović

    Dragana Kujović (1)

    Dr Dragana Kujović, rođena 22.12.1958. godine u Sarajevu, orijentalista – arabista, je naučni savjetnik u Istorijskom institutu Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Doktorirala je 1997. godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (lingvistika – arapski jezik). Učestvovala je na brojnim projektima koji se odnose na orijentalno-islamsko nasljeđe u Crnoj Gori, i rezultati njenog istraživačkog rada iz pomenute oblasti objavljeni su u monografijama, časopisima i zbornicima nacionalnog i međunarodnog značaja. Njena sadašnja istraživanja odnose se na rukopise na orijentalnim jezicima (arapski, persijski, turski) nastalim u vrijeme osmanske vlasti na području Crne Gore, oblast analize muzeološkog diskursa i semiotike.
  • Dž. M. Kuci

    Dž. M. Kuci (1)

    Džon Maksvel Kuci dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, dvostruki laureat Bukerove nagrade (za romane Život i vremena Majkla K i Sramota), dobitnik Nagrade grada Jerusalima, kao i brojnih drugih književnih priznanja. Diplomirao je matematiku i anglistiku u Kejptaunu, zatim radio kao programer u londonskom IBM-u, da bi 1968. godine doktorirao u Teksasu na prozi Samjuela Beketa. Predavao je komparativnu književnost na Njujorškom univerzitetu (1968-1971), Univerzitetu u Kejptaunu (1972-2000), a kao gostujući profesor na Harvardu, Stanfordu i Čikaškom univerzitetu. Od 2002. godine živi u Australiji.
  • Euripid

    Euripid (1)

    Euripid (rođen 485. godine p. n. e. na ostrvu Salamini blizu Atine, umire 406. godine p. n. e. u Aretusi kod Amfipolja u Makedoniji) treći je iz “velike trojke” grčkih dramatičara, pored Eshila i Sofokla. Bio je veoma obrazovan. Biografi kao njegove učitelje navode Arhelaja, Anaksagoru i Sokrata. Pretpostavlja se da je imao svoju ličnu biblioteku. Nije bio politički aktivan niti je ulazio u državnu službu. Na poziv makedonskog kralja Arhelaja, koji je nastojao da privuče ugledne umetnike na svoj dvor, Euripid odlazi u Pelu 408. godine p. n. e. Podaci o broju drama koje je napisao kolebaju se između 75 i 92, a sačuvano ih je sedamnaest.
  • Fernando de Rohas

    Fernando de Rohas (1)

    Fernando de Rohas (1450-1541) poznati je španski pisac i dramaturg. O njegovom životu malo se zna. Roditelji su mu pripadali pokrštenoj jevrejskoj porodici. Studirao je pravo u Salemani i bio guverner Toleda. Poznat je kao autor Selestine ili tragikomedije o Kalistu i Melileji. Posle Don Kihota, ovo je najčitanije i najpoznatije delo španske knjževnosti.
  • Fernando Pesoa

    Fernando Pesoa (1)

    Fernando Pesoa (pravo ime Alberto Kaejro de Silva) rođen je u Lisabonu 1889. i umro u svom rodnom gradu 1915. Ostao je rano bez roditelja, stekao samo najosnovnije obrazovanje, a živeo je usamljenički i asketski. Opevao je ono što vidi svojim pogledom "plavim kao nebo" bez posredništva misli, ideja i imaginacije ili bez potrebe da išta tumači ili vrednuje. Otud su njegove pesme ujedno i svojevrsna ironična kritika upućena svim onim pesnicima zaokupljenim pitanjima stila i jezika, koji "obrađuju svoje stihove kao drvodelja daske".
  • Fontonel

    Fontonel (1)

    Fontonel je rođen u Rouenu 1657. godine, bio je francuski naucnik i covek univeryalnog uma kako ga je opisao Volter. Fontenel je bio obrazovan na jezuitskom koledžu u Rouenu. Nije se naselio u Parizu sve dok nije imao 30 godina i postao je poznat kao pisac operskih libreta. Njegova književna aktivnost tokom godina 1683-88 donela mu je veliku reputaciju.
  • Gajto Gazdanov

    Gajto Gazdanov (4)

    Gajto Gazdanov (1903-1971) je, uz Nabukova, najznačajniji prozni pisac koji se formirao u vreme prve ruske emigracije. Veče kod Kler (1930) je njegov prvi roman i, po mišljenju kritike, najbolje delo o građanskom ratu u emigrantskoj književnosti. Osetin po nacionalnosti, kao gimnazijalac učestvovao je u građanskom ratu na strani belih i sa poraženom vojskom napušta Rusiju. Najveći deo života proveo je u Parizu, gde je više decenija radio kao noćni taksista. Za vreme II svetskog rata učestvovao je u Pokretu otpora o čemu je napisao dokumentarnu knjigu Stajem u odbranu. Kasnije radi kao pariski dopisnik i urednik ruske redakcije američke radio-stanice Sloboda iz Minhena. Napisao je devet romana, a bio je izuzetno uspešan i kao pripovedač
  • Gordin Lakas

    Gordin Lakas (2)

    „Spidijeva filozofija“ je drugo literarno delo Gordina Lakasa. Ranije je objavio knjigu „Gradovi i druge priče“ (2007). Pod pravim imenom objavio je sedam knjiga iz različitih oblasti: filozofije ideja, političke filozofije, metodologije i socijalne teorije.
  • Halil Džubran

    Halil Džubran (4)

    Halil Džubran (1883-1931), pesnik, filozof i slikar, rođen je u selu Bšari u podnožju Libanskog gorja u hrišćanskoj svešteničkoj porodici. Obrazovanje je sticao u Bejrutu, Parizu i Njujorku. Džubran je bio višestruko nadarena ličnost i ostavio je osobeni trag u svetu književnosti i kulturne baštine. Pošto je u svom književnom i likovnom stvaralaštvu bio podjednako otvoren i za istočna i za zapadna mišljenja i pevanja, često je ukrštao i uzajamno oplemenjivao najrazličitije duhovne pravce. Njegovo izuzetno književno delo obuhvata pesme, pesme u prozi, parabole, priče i aforizme. Sabrana dela Halila Džubrana:Isus, sin čovečji, Prorok. Prorokov vrt, Pesak i pena, Pobunjeni duhovi, Nimfe iz doline Bezumnik, Plavi plamen, Glas učitelja, Prethodnik, Slomljena krila, Lutalica, Bogovi zemlje.
  • Igor Irtenjev

    Igor Irtenjev (1)

    Igor Irtenjev (1947), jedan je od najznačajnijih i ujedno najpopularnijih savremenih ruskih pesnika. Njegove prve knjige javljaju se pred kraj perestrojke. Irtenjev na jedinstven način kombinuje liriku, humor, apsurd i melanholiju. Njegova poezija poseduje univerzalno značenje i mogućnost da sa lakoćom i neposredno saobraća sa svakim čitaocem nadilazeći kulturne, jezičke i vremenske barijere
  • Ijan Makjuan

    Ijan Makjuan (1)

    Ijan Mekjuan rođen je 1948. u Olderšotu na jugu Engleske. Studirao je književnost, a magistrirao sa svojom zbirkom priča Prva ljubav, poslednji obredi, koja mu je 1976. donela Nagradu Somerset Mom. Nakon druge pripovedne zbirke, Među čaršavima, objavio je romane Betonski vrt, Uteha stranaca, Dete u vremenu, Nevin čovek, Crni psi, Sanjar, Istrajna ljubav, Amsterdam, Iskupljenje, Subota, Čezil bič i Solar. Napisao je i tri originalna filmska scenarija i libreto za jedan oratorijum. Po njegovim romanima i pričama snimljeni su uspešni filmovi. Dobitnik je nagrada Vitberd i Buker, Pri Femina, Grincane Kavur, Santjago, Džejms Tejt Blek, Nagrade američke kritike i Šekspirove nagrade.
  • Italo Kalvino

    Italo Kalvino (2)

    Italo Kalvino, rođen 1923. na Kubi, u Santjagu de Las Vegasu - umro 1985. u Sijeni. Detinjstvo je proveo u San Remu, odakle vodi poreklo njegova porodica, a potom je živeo uglavnom u Rimu i Parizu. Kalvino je nedvosmisleno najznačajniji italijanski pisac dvadesetog veka, takođe i najoriginalniji: tematski i stilski sasvim različit od svih dominantnih književnih struja i pravaca toga doba u Italiji. Njegov književni opus je obiman i značajan gotovo u celosti. Njegova kapitalna dela su: trilogija “Naši preci”, “Kosmikomike, stare i nove”, “Ako jedne zimske noći neki putnik”, “Zamak ukrštenih sudbina”, “Pod suncem jaguara”, “Nevidljivi gradovi”, “Američka predavanja”.
  • Jurij Nečiporenko

    Jurij Nečiporenko (1)

    Jurij Nečiporenko je rođen 1956. godine u Rovenjki. Smatra se intelektualcem renesansne svestranosti – doktor biofizike, stručnjak za DNK, kulturolog i pisac, profesor na Univerzitetu Lomonosov gde predaje psihologiju novinarstva i pozorišnu umetnost studentima fizike.
  • Kazimjež Brandis

    Kazimjež Brandis (2)

    Kazimjež Brandis rođen je 1916. u Lođu. Završio je prava na Varšavskom univerzitetu. Za vreme studija bio je član Saveza nezavisne socijalističke omladine. Rat je proveo u Varšavi. Od 1946. do 1950. bio je u redakciji čuvenog nedeljnika Kovačnica, a pedesetih godina sarađivao je sa Novom kulturom. U periodu od 1977. do 1981. Brandis je bio član nelegalnog književnog časopisa "Zapis", zbog čega mu je bilo zabranjeno da bilo šta objavljuje u Poljskoj. Nakon toga otputovao je u SAD. Dve godine je predavao poljsku književnost na Univerzitetu Kolumbija, a onda se vratio u Evropu i nastanio u Parizu, gde je živeo do smrti, 2000. godine. Brandis je autor romana, pripovedaka, eseja, drama i filmskih novela.
  • Konstantin Leontjev

    Konstantin Leontjev (3)

    Konstantin Nikolajevič Leontjev (1831-1891) je odrastao na porodičnom imanju Kudinovo, u Kaluškoj guberniji. Završio je gimnaziju u Kalugi, upisao se na medicinski fakultet u Moskvi. Kao lekar, dobrovoljno je otišao na Krimsko ratište; za vreme ratnih operacija vršio je i amputacije u blizini fronta. Po izlasku iz vojske tri godine je bio kućni lekar na imanju barona D.G.Rozena u Nižegorodskoj guberniji, a 1860. je odlučio da ostavi medicinu zbog književnosti. Prvo delo koje je objavio, 1854. godine, jeste duža pripovetka Zahvalnost. Usledila su i druga dela koja pripadaju piščevom ranom stvaralaštvu - Noć u pčelinjaku (1857), Leto na salašu (1855), Dan u selu Bijuk-Dorte (1858). Najoriginalnije delo iz ranog perioda je roman Podlipke (1861), a napisao je i romane U zavičaju (1864), Drugi brak (1860) i Ispovest muža (1867). Usledila su dela posvećena balkanskoj tematici, svojevrstan ciklus romana i pripovesti koji je kasnije objedinio u knjigu Iz života hrišćana u Turskoj. Pisao je i ciklus romana Reka vremena, koji je uništio 1871. godine. Iako mu je književno priznanje došlo tek u skorije vreme, po stvaralačkim dometima Konstantin Leontjev stoji rame uz rame sa Tolstojem i Dostojevskim.
  • Konstantin Vaginov

    Konstantin Vaginov (2)

    Konstantin Vaginov (1899–1934) poslednji je veliki pisac peterburškog perioda ruske književne istorije, poslednje poglavlje „peterburškog teksta“ klasične ruske književnosti. Podjednako je značajan i kao pesnik i kao prozni pisac. Napisao je više knjiga pesama: Putovanje u haos (1921); Peterburške noći (1923); Konstantin Vaginov – A. I. Fjodorovoj (1926); Pokušaji povezivanja reči pomoću ritma (1931); Zvukolici (1934), i četiri romana: Jarčeva pesma (1928), Poslovi i dani Andreja Svistonova (1929), Bambočada (1931) i Harpagonijana (1933–1934).Njegovo delo predstavlja uspešan spoj modernističkog i tradicionalnog i, po nekim mišljenjima, jedinstveno je u istoriji svetske književnosti. Kao granični pisac, Vaginov se bavi temom prelaznog i prelomnog doba koja ima i šire značenje od vremenskog okvira ruske revolucije. Otkako je ponovo otkriveno šezdesetih godina dvadesetog veka, njegovo delo suštinski utiče na rusku nezavisnu kulturu, a u najnovije vreme i na novu rusku književnost.
  • Kosta Mursela

    Kosta Mursela (1)

    Kosta Mursela (1932-2017), dramski pisac i filmski i televizijski scenarista, stekao je veliku popularnost u grčkoj javnosti, zahvaljujući satiričnoj seriji (On I On) koja se prikazovala na televiziji u vreme diktature, početkom sedamdesetih godina prošlog veka. U svojim mnogobrojnim delima kritikuje i savremeno grčko društvo. Njegov pozorišni jezik, koji uticao i na njegova prozna dela, direktan je i odlikuje se ironijom i sarkazmom, kojima postepeno vodi svoje junake ka osvešćenju. Njegova dela (a objavio ih preko 130) izvođena su u Narodnom pozorištu Grčke, kao i u različitim pozorištima u Francuskoj, Nemačkoj i na Kipru. Kosta Mursela objavljuje 1989. svoj prvi i najpoznatiji roman, Crvena farbana kosa, koji vrlo brzo postaje veliki bestseller; pet godina kasnije, prema njemu je snimljena uspešna televizijska serija . Osobenost njegovog književnog postupka je u tome što prikazuje društvenu situaciju u Grčkoj posle rata i prenosi atmosferu tog vremena, pre svega kroz prizmu dva lika: Luisa, hedonističke I avanturističke naravi, i naratora, intelektualnog profila, konzervativnog i odmerenog, odnosno potpuno suprotnog prvom liku. Crvena farbana kosa je prevedena na više jezika I svuda je imala izuzetnu recepciju.
  • Leopardi Đakomo

    Leopardi Đakomo (1)

  • Ljudmila Ulicka

    Ljudmila Ulicka (1)

    Ljudmila Jevgenjevna Ulicka, najznačajnija savremena ruska književnica, rođena je u Moskvi gde je završila biologiju na MGU 1968. godine. Jedno vreme radila je u genetičkoj laboratoriji, a onda je ostala bez posla u vreme cvetanja samizdata jer je pronađena pisaća mašina na kojoj je prekucavala zabranjeni roman. Tako se završila njena naučna karijera i otpočela književna, u prvo vreme živela je od pisanja drama i scenarija za pozorišta, radio i televiziju. Popularnost stiče prvo na Zapadu, za roman Medeja i njena deca u Francuskoj dobija prestižnu nagradu Medicis. Zatim slede nagrade Moskva-Pen, Guieppe Acerbi (Italija). Prvi zapažen uspeh u Rusiji postiže kratkim romanom Sonječka 1994. Potom slede zbirke pripovedaka Siromašni rođaci 1994, novela Veseli ispraćaj 1998, zbirke priča Ljaljina kuća 1999, Cirih 2002, Jadni, zli, voljeni 2002, Providne priče 2003. Za roman Slučaj Kukocki 2001. godine dobija jednu od najprestižnijih nagrada u Rusiji „Smirnof-Buker“. Najnoviji roman Iskreno vaš Šurik objavljen je 2004. a najnovija zbirka pripovedaka Ljudi našeg cara 2005. godine.Za roman “Danijel Štajn, prevodilac”, Ljudmila Ulicka dobila je (2008) najveću rusku nagradu “Boljšaja knjiga” (“Velika knjiga”)
  • Loran Graf

    Loran Graf (2)

    Loran Graf rođen je u Bonvilu 1968. O njegovom životu malo se zna, pošto o njemu nerado govori smatrajući da su njegova dela dovoljna. Putovao je po jugoistočnoj Aziji gde se upoznao sa budizmom koji je uticao na njegov pogled na svet. Napisao je dela: Srećni dani, On je jedan od naših, Karavan, Putovanja, putovanja, Krik, Ostao vam je još samo jedan snimak.
  • Luiđi Pirandelo

    Luiđi Pirandelo (8)

    Luiđi Pirandelo (1867-1936), jedan od najznačajnijih italijanskih književnika XX veka, inovacijama u književnosti i pozorištu obeležio je svoju epohu, ali se njegova dela i danas mogu smatrati veoma „modernim“. Svetsku slavu sicilijanski pisac stekao je posle Prvog svetskog rata, a naročito po osnivanju vlastitog pozorišta u kojem je bio impresario i reditelj. Turneje tog pozorišta po Evropi i Americi bile su trijumfalne, a prema njegovim komedijama i romanima snimljeni su mnogi filmovi kako u Italiji tako i u Holivudu. Pirandelo je dobio i Nobelovu nagradu za književnost 1934. godine. Pirandelo je napisao sedam romana od kojih su najbolji Pokojni Matija Paskal (1904), koji se bavi odnosom jedinke i birokratskog aparata, pa i sveta uopšte, i Jedan, nijedan i sto hiljada (1924) u kojem je zastupljena jedna od njegovih omiljenih tema: pluralitet ličnosti.
  • Luis Sepulveda

    Luis Sepulveda (2)

    Luis Sepulveda je rođen u Čileu, 1949 godine. Još u ranoj mladosti odlučuje da se upusti u najneobičnija i najuzbudljivija putovanja po svetu. Od Ognjene zemlje do Osla, od Od Barcelone do Kita, od amazonskih prašuma do pustinja u Sahari, prošpartao je gotovo svim mogućim teritorijama naše planete. Takođe je platio visoku cenu svojih snova i utopija , kako u Pinočeovim zatvorima tako i na brodovima Greenpeace-a. Svoju prvu knjigu objavio je u dvadesetoj godini. Dobio je mnoga priznanja među kojima i nagradu Gabrijela Mistral za poeziju 1976. i Romulo Galjegos za roman 1978. godine. Njegov Starac koji je čitao ljubavne romane postao je jedna od najprevođenijih i najčitanijih knjiga napisanih na španskom jeziku. Svet na kraju sveta dobio je Prvu nagradu za kratki roman "Huan Cabas" u Alikanteu i objavljen je na svim svetskim jezicima. Njegov najnoviji roman je Priča o galebu i mačku koji ga je naučio da leti. Paideia je objavila i dva njegova romana: Ime Torera,Patagonija ekspres i Stararac koji je čitao ljubavne romane.
  • Lukijan

    Lukijan (1)

    Sirijac Lukijan, iz Samosate u Komageni, rođen je oko 120. godine posle Hrista, a umro oko 180 godine; završio je grčku retorsku školu. Na osnovu autobiografskih iskaza, saznajemo da je u četrdesetoj godini napustio retoriku i počeo da sastavlja dijaloge. Čisto retoričku kompoziciju nalazimo, međutim, i u njegovim poznim radovima: Herakle, na primer, predstavlja neobavezni uvod sastavljen za smotru sofista. Podela Lukijanovih radova na monološke i dijaloške površna je i ne pogađa suštinu njihovih kompleksnih i tematski bogatih kompozicija. Podela na retoričke, kritičke, biografske, pripovedne, dijaloške, mešane i poetske radove – iako relativno uspešno obuhvata složenost Lukijanovog rada kao celine – ne objašnjava sama po sebi prirodu stvaralačkog procesa. Čini se da svako izmeštanje Lukijanovog rada van okvira druge sofistike vodi u nepotpuno razumevanje prirode i cilja umetničkog postupka iza kojeg se krije sam autor. Stoga je bitno istaći dve osnovne smernice koje obuhvataju čitavu zaostavštinu Samosaćanina: prvo, svi su njegovi radovi namenjeni javnom izvođenju na muzičkim igrama ili smotrama retora, dakle obraćaju se publici koja posećuje ovakve manifestacije; drugo, njegovoj retorici nije cilj da ubedi, već, kao i dijalozima koji predstavljaju zamenu za poeziju, da poduči i zabavi.
  • Maja Herman-Sekulić

    Maja Herman-Sekulić (1)

    Maja Herman-Sekulić je rođena u Beogradu gde je magistrirala na Odseku za opštu književnost (1977) i doktorirala na Prinstonu (1985). Predavala je na Prinstonu (1985-89) i Ratgersu (1982-84), bila gost predavač na Harvardu, Kolumbiji, Ajovi; uređivala časopis Night u Njujorku (1989-90); stalni je saradnik Vremena. Autor je pesničkih zbirki: Iz muzeja lutanja (1997); Kartografija, severno-južni prolaz (1992), Kamerografija, ili njujorški snimci (1990), Iz puste zemlje. Autor je tri knjige eseja: studije o parodiji i modernizmu Književnost prestupa, putopisa o Indokini: Prozor u žadu, i zbirke eseja i razgovora sa američkim autorima: Skice za portrete
  • Maja Plisecka

    Maja Plisecka (2)

    Maja Plisecka potiče iz stare ruske baletske familije jevrejskog porekla. Ujak Asaf Meserer bio je legendarni profesor Baleta. Tetka uz koju je odrasla, Sulamif Meserer, bila je primabalerina Boljšog baleta. Mladost Maje Plisecke obeležile su patnje pod staljinizmom. Otac joj je nestao bez traga 1937, a majka deportovana u Kazahstan. Pedeset godina kasnije otkriveno je da joj je otac ubijen. Postala je član Boljšog baleta 1943, ali do 1959. nije mogla da nastupa u inostranstvu usled podozrivosti prema njenom poreklu. Plisecka je postala poznata po visokim skokovima, fleksibilnim leđima, dugim rukama, gracioznosti pokreta i harizmi, kojoj su doprinosili upečatljiv izgled i crvena kosa. Njene najčuvenije uloge bile su u baletima Labudovo jezero (1947), Uspav (1961), Karmen, Don Kihot i Ana Karenjina. Ulogu Umirućeg labuda igrala više od hiljadu puta. Godine 1958. dodeljena joj je titula „Zaslužnog umetnika SSSR-a". Iste godine udala se za mladog kompozitora Rodion Ščedrina.
  • Mari Darjesek

    Mari Darjesek (1)

    Mari Darjesek rođena je 1969. u Bajonu, a detinjstvo je provela u francuskom delu Baskije. Tokom čitavog školovanja, književnost je bila centar njenog interesovanja, a iz te oblasti je i doktorirala. Njen prvi roman, Truismes, objavljen 1996, vrlo brzo je doživeo veliki uspeh. Do sada je objavila jedanaest knjiga. Inspiraciju nalazi u svakodnevnom životu, putovanjima, muzici, nauci i porodici.
  • Marsel Prust

    Marsel Prust (8)

    „Nijedan pisac nije nas toliko obogatio“ – napisao je Andre Žid o Prustu. „Kakva neobična knjiga: u nju stupamo kao u začaranu šumu.“ Ova ogromna freska pariskog života i romansirana povest piščevog života slikaju se iznutra, kroz doživljaje duše, jer pisac slika, kako sam kaže, „stvarni život, ono što nam je u duši.“ Stvarnost mi neposredno spoznajemo samo svojim doživljajem, čulnom i mentalnom impresijom: „Samo je utisak kriterij istinitosti.“ A tako se i prošlost istinski oživljava samo kad se neki sadašnji čulni utisak podudara sa nekim prošlim: tako imamo pristupa u blaga naše duše, koja nam se inače može činiti kao samo mrak i ništavilo. To je ta „začarana šuma“: Prust razbudi i čitaočevu dušu, njegove uspomene, jer kako je sam pisac napisao: „Moji čitaoci neće biti moji čitaoci, nego čitaoci samih sebe, jer će moja knjiga biti samo vrsta uveličavajućeg stakla (...) sredstvo da čitaju u samima sebi.“ Prustov roman objavljivan je u delovima od 1913. do 1927. godine
  • Mikelanđelo Buonaroti

    Mikelanđelo Buonaroti (1)

    Mikelanđelo Buonaroti je bio italijanski slikar, vajar, arhitekta i pesnk, koji je još u svoje vreme bio jedan od najvećih umetnika svih vremena. Za života su ga zvali „Božanski“, a danas predstavlja univerzalnog genija. Njegova predanost radu i umetnosti izrodila je najvećeg genija renesansne umetnosti. Njegovo najpoznatije delo je detalj freske „Stvaranje čoveka“ iz Sikstinske kapele u Vatikanu. Mikelanđelo Buonaroti, istinski renesansni gorostas, za svoga života pisao je poeziju, ali se ona, po njegovoj volji, nije našla na okupu među koricama
  • Milan Milišić

    Milan Milišić (1)

    Milan Milišić je rođen 6. 7. 1941. u Dubrovniku. Dubrovačku gimnaziju završava 1960. i upisuje Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Objavio je sledeće knjige pesama: Volele su me dve sestre, skupa (Beograd, 1970) te prerađeno i dopunjeno izdanje Volile su me dvije sestre skupa (Sarajevo, 1989), Koga nema (Beograd, 1972), Živjela naša udovica (Čakovec, 1977), Zgrad (Beograd, 1977), Having a good time (Beograd, 1981), Mačka na smeću (Beograd, 1984), Tumaralo, pesme za decu, (Dubrovnik, 1985), i Vrt bez dobi (grafičko-pesnička mapa sa Lukšom Pekom, Dubrovnik, 1986). Bavio se novinarstvom i prevođenjem: sa Meri Milišić, preveo je Hobita Dž.R.R. Tolkina. Posthumno, iz ostavštine, objavljene su sledeće knjige Milana Milišića: Stains, izbor pesama, prevod na engleski (Dubrovnik, 1993), Treperenje (Zagreb, 1994, Beograd, 1997), Nastrana vrana, pesme za decu (Beograd, 1995), Stvaranje Dubrovnika, u odabiru Marka Vešovića (Sarajevo, 1996), Izabrane pjesme Roberta Frosta, izbor i prevod Milan Milišić (Beograd, 1996), Putopisi (Sarajevo, 1997. te isto izdanje u Zagrebu, 1997. pod naslovom Otoci), Mrtvo zvono (Split, 1997), Fleka,e (Zagreb, 2001), Dubrovačka zrcala (Beograd, 2007) i Unutrašnje stvari, Beograd, 2008.
  • Milutin Tasić

    Milutin Tasić (1)

    Milutin Tasic, rođen na Mitrovdan 08. novembra 1935. god. Donet u Beograd 1937. god., od strane pečalbara. Završio Filozofski fakultet odsek - Jugoslovenske književnosti. U Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva proveo 39 godina na mestu urednika za nastavna sredstva. Dramaturg Milutin Tasić je književnik, pedagog, dugogodišnji urednik ZAVODA ZA UDŽBENIKE I NASTAVNA SREDSTVA, autor desetak istorijskih romana, posvećenih srpskim svetinjama, srpskim velikanima, ili događajima koji su bili beočug sprskog puta kroz istoriju, MILUTIN TASIĆ pre svega ceo svoj radni i životni vek, radi, piše i živi za decu, svoju i tuđu.
  • Miodrag Sibinović

    Miodrag Sibinović (3)

    Rođen 6. septembra 1937. u Zaječaru. Osnovnu školu učio u Koželju, Minićevu i Knjaževcu, gimnaziju u Knjaževcu i Negotinu. Grupu za ruski jezik i književnost Katedre za istočne i zapadne slovenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu upisao septembra 1955, a diplomirao oktobra 1959. godine. Na toj Katedri od 15. juna 1960, sa jednom godinom prekida zbog odsluženja vojnog roka (Bileća, Bihać), radi na predmetu Ruska književnost, prošavši sva nastavnička zvanja — od pripravničkog (profesor srednje škole dodeljen na rad fakultetu), preko asistentskog i docentskog, do zvanja vanrednog i redovnog profesora Filološkog fakulteta; tokom tog perioda Katedra je, posle podele bivšeg Filozofskog na Filološki i Filozofsko-istorijski, pripala Filološkom fakultetu. Njegova knjiga O prevođenju (1990) bila je osnovni udžbenik za sve srednjoškolce prevodilačkog smera u Srbiji (koji su učili francuski, nemački, engleski i ruski jezik). Objavio je preko 250 stručnih i autorskih radova i 14 autorskih knjiga iz oblasti nauke o književnosti.
  • Nikolaj Gogolj

    Nikolaj Gogolj (1)

    Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1809. u današnjoj Ukrajini. Sa devetnaest godina se nastanjuje u Petrogradu, gde se zapošljava u jednom ministarstvu kao pisar. Budući da je bio nestalnog karaktera, ubrzo napušta službu i počinje da piše. Sklapa prijateljstvo sa Puškinom, koji će mu biti izvrstan savetnik. Zahvaljujući romanu Taras Buljba dobija mesto profesora na katedri za istoriju na Univerzitetu u Petrogradu. Piše Peterburške priče, niz novela u kojima ističe jaz između sna i stvarnosti. Njegovo remek-delo Šinjel, u kome posebno dolazi do izražaja njegov kritički realizam, izlazi 1841. odmah potom objavljuje roman Mrtve duše, čiji drugi deo nikad nije bio dovršen. Godine 1848. odlazi u Jerusalim da bi se, po sopstvenim rečima, posvetio duhovnom usavršavanju. Odatle se vratio u stanju religioznog zanosa, te od tada provodi život u molitvi i postu. Umire od trbušnog tifusa 1852.
  • Nikolaj Olejnikov

    Nikolaj Olejnikov (1)

    Nikolaj Olejnikov se ubraja među najznačajnije ruske pesnike XX veka. Za života je objavio samo tri pesme namenjene odraslim čitaocima. Sve ostale, koje su kružile u rukopisu, sačuvali su njegova supruga i prijatelji. Živeo je relativno kratko – u svojoj 39. godini stradao je u Staljinovim čistkama.
  • Nikos Kazancakis

    Nikos Kazancakis (1)

    Nikos Kazancakis je rođen 1883. na Kritu.On je pisac čije je delo organska celina koju je teško raščlaniti. Njegova dela, dakle, više nego išta drugo govore o njemu, te dopuštaju čitaocu da pronikne ne samo u ličnost Pesnikovu nego i u sebe kao misaono biće koje jedino od svih živih bića razume šta je etika. Nikos Kazancakis je bio fascinantna ličnost. Prvo, po tome kolika je njegova književna produkcija (u svakom pogledu: proza i poezija, filozofska dela, prevodi, putopisi, dečija i udžbenička literatura, eseji itd.), drugo, po političkim shvatanjima, prema antičkom shvatanju političkog angažmana i patriotizma, i, najzad, po njegovom odnosu prema institucijama društva i Crkvi.
  • Nina Berberova

    Nina Berberova (1)

    Nikolajevna Berberova (1901-1993), pesnik, pripovedač, romanopisac, dramaturg, memoarista, životna saputnica pesnika Vladislava Hodaseviča , istaknuti je predstavnik književnosti prvog talasa ruske emigracije. Rođena je u Sankt Peterburgu, i kao mlada pesnikinja pripadala je krugu tada slavnog Gumiljova. Udaje se za jednog od najznačajnijih pesnika toga vremena, Vladislava Hodaseviča (1886-1939) i sa njim emigrira iz Rusije 1922. Prve godine žive kao gosti kod Hodasevičevog prijatelja Maksima Gorkog u "Berlinu, Pragu, Marijenbadu, Veneciji, Rimu, Parizu, Londonu, Belfastu, Sorentu", da bi se definitivno nastanili u Parizu 1925. godine.Tek sredinom osamdesetih godina njeno delo na Zapadu počinje da postiže veliki zaslužen uspeh, a tek posle 1989. godine objavljuje ih i u domovini. Sabrana dela Nine Berberove u ovom obliku pojavljuju se prvi put na srpskom jeziku u sedam tomova: I Romani (Knjiga o sreći, Poslednji i Prvi, Gospodarica, Olujn rt), II Bijankurski praznici. Priče koje nisu o ljubavi. III Klavirska pratnja i druge novele (Trska koja misli, Crna bolest i druge), IV Kurziv je moj (memoari), V Čajkovski (biografija), VI Gvozdena žena (biografija baronice Budberg), VII Ljudi i lože (Ruski slobodni zidari u XX veku).
  • Olga Tokarčuk

    Olga Tokarčuk (3)

    Olga Tokarčuk rođena je 1962. u Sulehovu, na zapadu Poljske. Po vokaciji psiholog, nakon završenih studija na Varšavskom univerzitetu, radila je kao psihoterapeut. Romanopisac, esejist, scenarist i pesnik, nesumnjivo vodeće ime poljske književnosti među piscima srednje generacije, dobitnica je brojnih književnih priznanja i nagrada. Olga Tokarčuk je dvostruka dobitnica nagrade „Nike“, najvećeg priznanje koje se dodeljuje poljskim piscima: 2008. godine za roman Beguni i 2015. godine za svoje monumentalno delo Knjige Jakovljeve. Dobitnica je i međunarodnih priznanja, kao što su nemačka „Brückpreis“, slovenačka „Vilenica“, švedska „Kulturhuset Stadsteatern“. Vrhunac njene književne karijere predstavljaju dva priznanja: britanska nagrada „Man Booker“ 2018. za roman Beguni, i Nobelova nagrada za 2018. godinu (koja joj se uručuje naknadno 2019. godine, iz razloga vanknjiževne prirode).
  • Oskar Vajld

    Oskar Vajld (1)

    Oskar Vajld (1854-1900) spada u red velikana svetske književnosti, poput Servantesa, Vijona ili Bajrona. Do 1891. godine poznat je kao mlad pesnik-esteta, ekcentrični putujući predavač i bučni polemičar, ali je istovremeno bio opštepoznat kao jedan od najvećih govornika i najduhovitijih salonskih zabavljača koje je svet ikad video. Godine 1891. objavljuje Namere (kod nas prevednih i sakupljenih u knjizi Propast laganja), zbirku eseja koja će mu doneti i priznanje kao pisca. Proslavio se i pozorišnim komadima. 1890. godine objavio je svoje najčuvenije delo, roman "Slika Doriana Graya".
  • Oto Vajninger

    Oto Vajninger (1)

    Oto Vajninger, austrijski filozof, rođen je 3. aprila 1880. u Beču kao drugo dete jednog umetničkog zanatlije. Prilično rano je pokazao neobičnu želju za sicanjem znanja. U gimnaziji je potpuno vladao francuskim, engleskim i italijanskim, a znao je i španski i norveški. Na studijama se bavio filozofijom, biologijom, fiziologijom, fizikom, matematikom. Vajningerov duhovni razvitak pokazuje ogroman preobražaj celokupnog pogleda na svet. Od suvog empiriokriticizma, preko Kanta i postkantovskog idealizma dolazi do jednog metafizičkog, mistikom prožetog sistema sveta. Prvobitni poštovalac Avenarijusa postao je pristalica Kanta, Platona, Plotina, Avgustina. Do tog su preokreta doveli etički problemi. Kada je shvatio da ključ svetske zagonetke treba tražiti u etici, okrenuo se od one filozofije za koju "dobro i zlo" nije postalo čak ni problem. Pojam Boga, ranije odlučno pobijan, sad je stupio u prvi plan. Njegova prva knjiga Pol i karakter do 1923. doživela je dvadeset i šest izdanja, njegova druga, posthumno objavljena, knjiga O krajnjim životnim svrhama, u mnogo čemu dublja i originalnija, doživela je do 1918. svega četiri. Završio je život samoubistvom u dvadeset trećoj godini, ostavivši za sobom dve knjige o kojim će se raspravljati i u sledećem veku.
  • Rajner Marija Rilke

    Rajner Marija Rilke (1)

    Svoj život Rilke je poistovetio sa pesništvom. Za njega je pesma svet, a zadatak pesnika je da uranja i stapa se sa svetom. Na taj način Rilke pravi identifikaciju između pesme i postojana. U “Sonetima Orfeju” kaže: “Pesma je postojanje”. Za njega je poezija zaista i bila jedini oblik postojanja, neprekidno je pisao i objavljivao, počev od svoje petnaeste godine. Za drugu vrstu rada nije znao. Sa ovakvim odnosom prema poeziji ne moramo se složiti, ali Rilke živi svoje poimanje umetnosti i u tom kontekstu nema potrebe išta mu zamerati. Stičući sve veća životna iskustva, njegovo pevanje će se razvijati.
  • Rodion Ščedrin

    Rodion Ščedrin (2)

    Rodion Ščedrin. Jedan od najvećih ruskih kompozitora, koji je priznat kao klasik ne samo u svojoj zemlji, već i u celom svetu. Životni saputnik genijalne balerine Maje Plisecke. Smeli inovator koji je u muzičku harmoniju uneo savremeni ritam. Njegov put ka slavi bio je težak i trnovit. Kroz kakva iskušenja je morao da prođe? Koliko teškoća je trebalo da savlada? Koliko puta je trebalo da odustane od kompromisa sa sopstvenom savešću i potčini se volji svemoćnog sistema?
  • Šarl Bodler

    Šarl Bodler (1)

    Šarl Bodler, autor je remek dela Cveće zla, prvi put objavljenog 1857. godine. Ovo delo predstavljalo je prekretnicu u istoriji ne samo francuske već i svetske poezije i izvršilo je ogroman uticaj na generacije pesnika. Zbirka Cveće zla nije samo tako visoko cenjena od strane značajnih pesnika počev od kraja XIX veka, već je imala i još uvek ima izuzetan prijem i kod čitalaca; to je, u svetskim okvirima, najčešće prevođeno i najviše objavljivano poetsko delo. Ono čitaoca uči da očima pesnika pronikne u lepote, ali i u tragične protivrečnosti sveta i ljudskog življenja.
  • Silvi Nisefor

    Silvi Nisefor (1)

    Silvi Nisefor je stekla veoma svestrano umetničko obrazovanje u Parizu koje joj je omogućilo da postane i muzikolog i izvođač. Četiri puta je osvojila prvu nagradu za komponovanje i orkestraciju na Visokom nacionalnom konzervatorijumu za muziku u Parizu, doktorirala je muzikologiju i magistrirala ples na Univerzitetu Sorbona u Parizu. U više navrata je bila dobitnica stipendije Centra Akant, gde je imala prilike da uči muzičku analizu sa savremenim kompozitorima (pomenimo posebno J. Ksenakisa, P. Buleza i O. Mesijana). Njeni prvi muzikološki radovi su prema tome prirodno posvećeni savremenoj muzici i živim kompozitorima. Kasnije je nešto više istorijske teme usmeravaju ka francuskoj muzici sa početka 19. veka. Danas uže povezuje svoja iskustva muzikologa i umetnika baveći se temama vezanim za veštinu muzičkog izvođenja i za odnose između muzike i plesa. Pisala je za razne časopise, kako francuske (između ostalih, za „La Revue Musicale“), tako i evropske (na primer, za časopis Muzikološkog instituta SANU), držala predavanja o muzici i plesu u Parizu, učestvovala na seminaruma Univerziteta Sorbona i ENS u Parizu. Kao vanredni profesor muzike na konzervatorijumima, takođe je držala nastavu na Univerzitetu Evry Val d'Essonne (na odseku za umetnost, odnosno muziku). Uporedo sa pedagoškim radom, nastupa na koncertima kao sopran i kao pijanistkinja u Parizu i po raznim evropskim zemljama. Ivan Jevtić, je rođen 1947. U Beogradu, u bivšoj Jugoslaviji.Danas je jedan od najaktivnijih predstavnika srpske muzike u svetu. Silvi Nisefor prati njegov jedinstveni životni put, sa posebnim osvrtom na njegovo muzičko stvaralaštvo, koje do danas obuhvata više od stotinu dela. Takođe postavlja pitanje: šta danas znači biti nezavisan umetnik?
  • Sor Huana Ines de la Krus

    Sor Huana Ines de la Krus (1)

    Sor Huana Ines de la Krus je rođena 1651. godine u San Migelu de Nepantli. Huana de Asbahe je već u svojoj osmoj godini života tražila da je pošalju na Univerzitet u vreme kada žena nije smela da se obrazuje na taj način. Čitajući knjige iz biblioteke svoga dede, obrazovala se i počela da piše stihove otkrivši svoju nadarenost za poeziju. Uživajući naklonost markiza od Lagune i njegove supruge Leonor, mlada pesnikinja je privukla pažnju mnogih što joj je pribavilo slavu i omiljenost u intelektualnim krugovima i na Dvoru. Komisija sastavljena od 40 umnih glava Meksika toga doba ispitivala je Huanu Ramirez de Asbahe i, zadivljena visprenošću njenog duha kao i njenom pesničkom nadarenošću, proglasila je Desetom Muzom Meksika. Budući veoma lepa, privlačila je pažnju mnogih uglednih ljudi koji su nastojali da osvoje njenu naklonost nudeći joj brak. U strahu da ne izgubi duhovno carstvo i carstvo duhovne lepote, odbijala je ponude, da bi, već u svojoj 19. godini života, odlučila da postane sveštenica. Tri meseca je bila u Redu karmelićanki koji je napustila zamonašivši se u manastiru Svetog Jeronima. Otada, poznata kao sestra Huana Ines od Krsta, živi povučeno stvarajući i kušajući slatke i gorke plodove svoje slave. Umrla je 1695. godine u manastiru, lečeći obolele od kuge.
  • Tomas Hardi

    Tomas Hardi (1)

    Tomas Masterson Hardi (1840–1928) je bio engleski novelista i pesnik. Veliki uticaj na Hardija imao je tragičan život njegovog oca, arhitekte koji je radio kao zidar, te njegova dela odišu pesimizmom. Prvu novelu je napisao u 27. godini. Pisao je novele o Veseksu, svetu koji je bio delimično stvaran a delimično imaginaran. Od 1898. godine piše samo poeziju. Aktivno je pisao do dana svoje smrti. Važio je za najboljeg engleskog pisca svoga vremena, nazivan „poslednjim velikim viktorijancem“, ali je zbog slobodumnog stava o ljubavi i braku dolazio u sukob s društvenim konvencijama.
  • Velimir Lukić

    Velimir Lukić (1)

    Daroviti pesnik i dramski pisac, Velimir Lukić, završio je Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Zapamćen je kao najmlađi direktor Drame u istoriji Narodnog pozorišta, jer mao je samo 28 godina kada se zaposlio i u tom pozorištu i ostao do 1990. godine, od toga 13 godina na mestu upravnika. Kad je došao u nacionalni teatar, Raša Plaović ga je nazvao "mladi plajvaz", a glumačka zvezda Ljubinka Bobić, koja je upravo spremala "Ministarku", dočekala ga je rečima: "Slušal mali, o Nušiću znam bolje od tebe i šta i kako ga treba igrati. Ovo će biti velika predstava samo ako se ti ne budeš mešao. Sedi, uči i zapisuj".
  • Vera Horvat

    Vera Horvat (2)

    Vera Horvat, istoričar umetnosti (diplomirala 1982. na Filozofskom fakultetu u Beogradu), pesnik, esejista, prevodilac, književni i likovni kritičar, dobitnik je nekoliko nagrada za poeziju i prevodilaštvo. Bavi se uredničkim i priređivačkim radom; prevođena je na engleski, nemački i ruski jezik. Živi i radi u Beogradu.
  • Viktor Igo

    Viktor Igo (2)

    Viktor Igo (1802-1885), "književni kralj" francuskog XIX veka, "najveći pesnik Francuske" (po rečima Andrea Žida, koji je u svoju Antologiju francuske poezije uvrstio najviše njegovih pesama), najpoznatiji je po romanima Jadnici i Bogorodičina ckva u Parizu
  • Vilijem Blejk

    Vilijem Blejk (1)

    Vilijam Blejk, engleski pesnik, slikar i graver rođen je 1757. U slikarstvu i poeziji bio je vizionar, mistik i simbolist. Zahvaljujući graverskoj veštini, Blejk je svoje knjige ukrašavao sam, te je njihov tiraž bio prilično neznatan. Možda je delom i stoga Blejk ostao gotovo anoniman pesnik sve do Bodlera, tj. simbolizma, iako je živeo i stvarao u u doba predromantizma i romantizma. Blejk je, osim toga, i jedan od retkih književnika od antike do današnjih dana koji je konstruisao vlastiti mitološki sistem sa mnoštvom likova i arhetipskih predstava čije je simbolika izuzetno složena, ali nezaobilazna u tumačenju Blejkove poezije. Književni opus ovog engleskog pesnika osobenjaka obuhvata korpus Proročkih knjiga ("Venčanje neba i pakla", "Jerusalim", "Tri zoa"...), Pesme iskustva i Pesme nevinosti, kao i knjige aforizama. Poznatije pesme: "Vrt ljubavi", "Tigar", "Crkvicu videh svu od zlata", "Otrovno drvo"...
  • Viljem Jejts

    Viljem Jejts (1)

    Vilijam Batler Jejts je bio irski pesnik i dramski pisac, najznačajnija ličnost irskog nacionalnog preporoda, jedan od osnivača i upravnik narodnog pozorišta. Učestvovao u javnom političkom životu i bio senator od 1922. do 1928. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1923. godine.
  • Vladimir Odojevski

    Vladimir Odojevski (2)

    Knez Vladimir Fjodorovič Odojevski, "ruski Faust" (1803-1869), jedna je od najblistavijih, najosobenijih i najsvestranijih ličnosti Puškinovog doba, takozvanog "zlatnog veka" ruske književnosti. Filozof-šelingijanac, naučnik iz oblasti prirodnih nauka, filantrop, pokrovitelj umetnosti, muzičar, kompozitor, muzikolog, pedagog i prosvetitelj, domaćin čuvenog salona, visoki činovnik, dvoranin. Njegovo glavno delo Ruske noći (1844), predstavlja zaključni vrhunski domet i sintezu problematike ruskog romantizma. "Alhemijska" povest Salamander (1841), je takođe jedan od vrhunaca zrelog Odojevskog. Spada među njegova najkompleksnija ostvarenja: spaja etnografsku i istorijsku tematiku (doba Petra I i posle Petra I), psihologizam i filozofiju.
  • Vladimir S. Karatkevič

    Vladimir S. Karatkevič (1)

    Vladimir Karatkevič (1930-1984) rodio se i odrastao u beloruskom gradu Orši. Završio je filološki fakultet Kijevskog univerziteta, a zatim Viši literarni i Viši scenaristički kurs u Moskvi.Tri bliske kulture vaspitavale su široki piščev talenat – beloruska, ruska i ukrajinska; tri profesije – filolog, pisac, pedagog – učvrstile su njegovo majstorstvo. Za trideset godina stvaralačkog rada napisao je romane Klasje pod srpom (u dve knjige), Hristos se spustio u Gorodnji, Ne sme biti zaboravljeno, Crni zamak Oljšanskih; pripovesti Seda legenda, Ciganski kralj, Divlji lov kralja Staha, Pod snegom drema proleće, Oružje; knjige pesama Večernja jedra, Moja Ilijada, Majčina duša; zbirke priča Kastus Kalinovski, Zvona Vitebska, Kolevka četiri čarobnice; istorijske drame; roman-esej o istoriji Belorusije Zemlja pod belim krilima; i operski libreto za Sedu legendu.
  • Vladislav Hodasevič

    Vladislav Hodasevič (1)

    Hodasevič Vladislav Felicijanovič ruski pesnik. Studirao u Moskvi, 1920–22. živeo u Petrogradu. Nije pripadao pesničkim skupinama. Pisao u puškinskoj tradiciji, lakonski se suprotstavljajući istorjskoj tragediji. U zbirci Putem zrna izrazio je nadu u preporod Rusije. Godine 1922. emigrirao u Berlin zatim se preselio u Pariz i objavio Sabrane pesme s katastrofičnim ciklusom Evropska noć.
  • Volfgang Sofski

    Volfgang Sofski (1)

    Profesor Volfgang Sofski je sociolog, novinar i pisac, a knjige su mu prevedene na 19 jezika.Predavao je na univerzitetima U Getingenu i Erfurtu.Volfgang Sofski je svojom doktorskom tezom priložio jedan moderan i celovit prikaz koncentracionog logora kao instrumenta vladavine i „laboratorije nasilja“. Za sociologa Sofskog koncentracioni logor nije nešto što ispada iz okvira moderne civilizacije, naprotiv, koncentracioni logor – i to je jedna bolna tvrdnja – jeste sastavni deo moderne, rezultat uništiteljske volje apsolutne moći i globalne tehničke organizacije.
  • Žan Anuj

    Žan Anuj (1)

    Žan Mari Pjer Lusien Anuj je bio francuski dramski pisac čija je karijera trajala pet decenija. Iako se njegov rad kretao od visoke drame do apsurdnih farsi, Anuj je najpoznatiji po svom komadu iz 1943. godine „Antigona“, adaptaciji Sofokleove drame. Anujeva adaptacija se smatrala napadom na Maršala Petena i njegovu Višijevsku vladu. Kao jedan od najvažnijih francuskih pisaca posle Drugog svetskog rata Anuj se bavio očuvanjem integriteta u svetu moralnih kompromisa.
  • Žan Rasin

    Žan Rasin (2)

    Žan Rasin (1639-1699), uz Molijera i Korneja jedan je od velike trojice francuskog klasičnog teatra, u žanru tragedije najveće je ime u istoriji francuskog pozorišta. Autor Andromahe, Britanika, Berenike, Mitridata, Ifigenije, Fedre, Atalije i drugih dela, vaspitan je u strogoj jansenističkoj sredini opatije Por-Rojal, u kojoj je proveo prve godine svog školovanja. Tu su mu učitelji bili jansenistički mislilac Nikol, helenista Lanslo i vrsni vaspitač kakav je bio Antoan Lemetr. Napustivši Por-Rojal, Rasin je studirao filosofiju na koledžu Arkur u Parizu. Tu se družio sa slobodoumnijim duhovima, među kojima je bio i poznati basnopisac Lafonten. Počeo je da piše za pozorište, čime je izazvao negodovanje svojih jansenističkih učitelja, pa je stupio s njima u oštru polemiku. Niz njegovih "profanih" tragedija okončan je njegovim najčuvenijim remek-delom, Fedorom, čija je premijera, međutim, pretrpela neuspeh koji su izrežirali njegovi suparnici. Ogorčen, Rasin je prestao da piše za pozorište, kojemu se vratio tek posle više od deset godina, napisavši dve "biblijske" tragedije, Esteru i Ataliju. U tim svojim poslednjim pozorišnim delima on se - po vlastitom uverenju - iskupio u očima svojih nekadašnjih učitelja, pokoravajući se strogim jansenističkim principima.
  • Žan Žirodu

    Žan Žirodu (1)

    Žan Žirodu (1882-1944) rođen je u Fran­cuskoj, gde se i školovao. Tokom 1905. živeo je u Minhenu, potom proputovao Srbiju, Austrougarsku i Italiju, a tokom 1907/08. boravio je u SAD kao stipendista Harvarda. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu i odlikovan je Legijom časti. Pisao je pozorišna dela, romane i novele. Najpozna­tiji mu je pozorišni komad Neće biti Trojanskog rata, koji se bavi cinizmom političara i neskla­dom između stvarnih istorijskih događaja i istorije koju vođe serviraju narodu.
  • Zoran Živković

    Zoran Živković (2)

    Zoran Živković je rođen u Beogradu 1948. godine. Diplomirao je na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu 1973. godine; na istom fakultetu je 1979. magistrirao, a 1982 doktorirao. Na njemu i danas predaje kreativno pisanje.