Oto Vajninger, austrijski filozof, rođen je 3. aprila 1880. u Beču kao drugo dete jednog umetničkog zanatlije. Prilično rano je pokazao neobičnu želju za sicanjem znanja. U gimnaziji je potpuno vladao francuskim, engleskim i italijanskim, a znao je i španski i norveški. Na studijama se bavio filozofijom, biologijom, fiziologijom, fizikom, matematikom. Vajningerov duhovni razvitak pokazuje ogroman preobražaj celokupnog pogleda na svet. Od suvog empiriokriticizma, preko Kanta i postkantovskog idealizma dolazi do jednog metafizičkog, mistikom prožetog sistema sveta. Prvobitni poštovalac Avenarijusa postao je pristalica Kanta, Platona, Plotina, Avgustina. Do tog su preokreta doveli etički problemi. Kada je shvatio da ključ svetske zagonetke treba tražiti u etici, okrenuo se od one filozofije za koju „dobro i zlo“ nije postalo čak ni problem. Pojam Boga, ranije odlučno pobijan, sad je stupio u prvi plan. Njegova prva knjiga Pol i karakter do 1923. doživela je dvadeset i šest izdanja, njegova druga, posthumno objavljena, knjiga O krajnjim životnim svrhama, u mnogo čemu dublja i originalnija, doživela je do 1918. svega četiri. Završio je život samoubistvom u dvadeset trećoj godini, ostavivši za sobom dve knjige o kojim će se raspravljati i u sledećem veku.

Prikaži jedan rezultat

  • 605.00 дин. 484.00 дин.

    Vera u Isusa Hristosa kao čoveka i Bogočoveka, po Vajningeru je centralna tema ljudskog života.

    „Čovek iznutra ni od čega ne može da propadne kao od nedostatka vere.“

    I mnogi drugi fragmenti ovog dela / o bolesti, o praroditeljskom grehu, o zločinu, o mržnji i ljubavi, o metafizici vremena i prostora / svedoče o nesumnjivoj genijalnosti Ota Vajningera.

     

    Prevodilac: Branimir Živojinović, Povez: TVRD, Format: A5

    Dok je njegova prva knjiga Pol i karakter doživela do 1923. dvadeset i šest izdanja, njegova druga, posthumno objavljena, knjiga O krajnjim životnim svrhama, u mnogo čemu dublja i originalnija, doživela je do 1918. svega četiri izdanja.

    Razlozi njegovog samoubistva u 23. godini života ostaju prekriveni velom tajne. Zašto je tako tragično završio život ovaj neobični čovek, duboko prožet verom u Hrista kao Bogočoveka, kome su uzori u filozofiji bili Platon i Knat, Plotin i Avgustin, a u muzici Bah, Betoven, Vagner, Mocart? Ako nije dovoljno tumačenje nekih psihijatara da je reč o duševnoj bolesti od koje je patio, još manje je prihvatljivo objašnjenje koje je sam dao:

    Pristojan čovek ide u smrt kada oseti da je konalno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskim postupkom.