Nikolaj Olejnikov se ubraja među najznačajnije ruske pesnike XX veka. Za života je objavio samo tri pesme namenjene odraslim čitaocima. Sve ostale, koje su kružile u rukopisu, sačuvali su njegova supruga i prijatelji. Živeo je relativno kratko – u svojoj 39. godini stradao je u Staljinovim čistkama.

Prikaži jedan rezultat

  • 814.00 дин. 651.00 дин.

    Prevodilac: Duško Paunković, Povez: tvrd, Format: A5

    Nikolaj Olejnikov se ubraja među najznačajnije ruske pesnike XX veka. Za života je objavio samo tri pesme namenjene odraslim čitaocima. Sve ostale, koje su kružile u rukopisu, sačuvali su njegova supruga i prijatelji. Živeo je relativno kratko – u svojoj 39. godini stradao je u Staljinovim čistkama.

    Gotovo svi savremenici koji su pisali o Olejnikovu slažu se da je bio izuzetna osoba, a neki od njih govore i o njegovoj genijalnosti. Iako njegove pesme za odrasle nisu objavljivane, Olejnikov je znatno uticao na književne tokove svog vremena, a u velikoj meri je doprineo uobličavanju sovjetske književnosti za decu. Uređivao je nekoliko časopisa i smatrao je časopis samostalnom književnom formom. Pojavljuje se i kao književni junak u delima mnogih svojih kolega (Mihaila Slonimskog, Nikolaja Zabolockog, Danila Harmsa i dr.). Poseban značaj imaju njegovo druženje s Danilom Harmsom i Aleksandrom Vedenskim i pripadnost ruskim apsurdistima. On nije bio član grupe Oberiu, ali pripadao je mnogo trajnijoj skupini „Činari“, koja je imala sličan sastav. Ovu grupu su, pored Danila Harmsa, Aleksandra Vedenskog i samog Olejnikova, činili Jakov Druskin, Leonid Lipavski i Tamara Lipavska.

    Olejnikov je napisao stotinak pesama i dve poeme. Pesme su isprva nastajale kao prigodne, bez ambicije, da bi s vremenom, uoči smrti, pesnik počeo da sastavlja knjigu. Recepcija njegovog dela razvija se u dva pravca. Jedni ga smeštaju u okvir apsurdne književnosti i vide u njemu predstavnika oberiutske struje – uprkos tome što su njegove pesme razumljivije i pristupačnije od pesama njegovih kolega i što u potpunosti odgovaraju formalnim zahtevima tradicionalne književnosti. Drugi ga u većoj ili manjoj meri odvajaju od oberiutskog društva i vezuju za bogatu tradiciju ruske satirične i humoristične poezije, na koju se on nesumnjivo oslanja i nadovezuje.

    Ipak, najubedljivije tumačenje ponudila je Lidija Ginzburg, koja smatra da su pesnika oblikovale dve naizgled nespojive tradicije – tradicija satirične poezije i tradicija Vladimira Hlebnjikova. Iz ovog spoja raznorodnih tradicija nastao je pesnik jedinstvenog izraza. Lidija Ginzburg smatra da je Olejnikov otišao dalje od Zabolockog, Harmsa i Hlebnjikova u stvaranju novog jezika.

    Olejnikov piše višeznačnu šaljivu poeziju koristeći klasične forme – prigodnu i pohvalnu pesmu, poslanicu, odu, basnu, baladu, poemu, koje ispunjava novim sadržajem.

    U ovom izdanju predstavljeno je skoro celokupno pesničko stvaralaštvo Nikolaja Olejnikova.