Aristotel (384-322. pre n.e.), rodom iz grada Stagire, u Makedoniji, Platonov učenik i vaspitač Aleksandra Velikog, bio je najsvestraniji naučnik i filozof svoga vremena. U Atini je, u Likeju, jednom Apolonovom gaju, osnovao školu; njegovi učenici su, prema dvorani za šetnju (peripatos), u kojoj su studirali, nazvani peripatetici. Posle smrti Aleksandra Velikog, optužen je u Atini, koja je mrzela Makedonce, za bezbožništvo, i morao je da beži; umro je u Halkidi na Eubeji. Pored svoje učiteljske delatnosti, napisao je ogroman broj knjiga; dok su dijalozi, namenjeni širokoj publici, osim malog broja fragmenata, izgubljeni, ostala su sačuvana sva sistematska dela namenjena upotrebi u školi: logički i prirodnonaučni spisi o psihologiji, fizici i metafizici, o etici i politici, poetici i retorici. Aristotelu je bila svrha istraživanje realnih naučnih nalaza pojava, da bi tako došao do saznanja o onom bitnom što u njima deluje. Postao je tvorac i organizator naučne podele rada. Aristotelov filozofski pravac vladao je čitavim srednjim vekom, naročito spisi o teoriji saznanja, obuhvaćeni u Organonu, a njegova Poetika imala je uticaja na dramske pisce sve do početka XIX veka.